Viktor Radun
Teon
Neshvaćeni
slap svanuća
Rekli su mi da se
pučina umiva sama sobom
Nedorečena obalom
koju razdneva pesak jutra
Uskovitlane vlati
trenutka omeđene ubojitim predelima
Nestvarno živih očiju
iza kojih
Lomim ovo žbunje
što mi ne da da tavorim
Te oči su tajni trag
onih koji su se iz apokalipse vratili
Među nas ostale da
nam priređuju
Svakodnevne male
spektakle žudnje
Za iščeznućem
A ja sam nastavljao
Da bojim etire kojima
hodočastim
Kroz svežnjeve
izbeglih reči i unakaženih ceremonija
Da od kapi svoje krvi
gradim novi grad
Usred, u centar, u
žižu
Tamo gde stvarnost
klizi kroz groteskne prste pijanog tvorca
Gde hipertenzija
oblutka stavlja tačku
Na neshvaćeni slap
svanuća
Нема коментара:
Постави коментар